Lexapro buy viagra without prescription buy Abilify no prescription buy ampicillin online buy doxycycline without prescription buy Tramadol buy Zyban no prescription buy Levitra Professional Vardenafil without prescription Amitriptyline no prescription Amitriptyline no prescription buy Zyban without prescription cipro finasteride without prescription
1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 24, 25, 26, 27, 28, 29, 30, 31, 32, 33, 34, 35, 36, 37, 38, 39, 40, 41, 42, 43, 44, 45, 46, 47,

Cvetna esencija za Svetlanu Kisic

Svetlana Kitic­­  - Pobeda i tron

Kruska-cvetna esencija koja se daje onima koji su prosli kroz niz neprijatnih situacija cesto van ravnoteze tokom nesreca,gubitaka i porodjaja,emocionalnih kriza,gde je bilo prisutno ekstremno tugovanje.Kruska pruza dozivljaj unutrasnjeg mira u brojnim negativnim situacijama.ona ce razviti mir u dusi.ovu esenciju dajemo osobamakoje prolaze kroz niz teskih zivotnih situacija,u kojima osoba moze da dozivi sok,traumu.daje nam sigurnost,zasticenost-pruza utociste u kriznim situacijama.pomaze da se vratimo sebi da osvestimo unutrasnju snagu i vratimo emotivni balans.ona nam pojacava auru i razvice nam smirenost.

(star of bethlehem)-(pestemon)

Poput ptice feniks, zvanično najbolja rukometašica sveta svih vremena Svetlana - Ceca Kitić, svaki put bi se iz neuspeha svojom neverovatnom upornošću i hrabrošću iznova podizala uspevajući da dođe do cilja i ostvari svoje snove. Iz poraza je umela da izađe s osmehom koji razoružava, verujući da će doći vreme kada će ipak dodirnuti zvezde, a danas kada je napunila sezdeset  godina  dobila je priznanje koje ju je navelo da shvati kako je konačno postigla uspeh zbog kojeg se godinama odricala. Rođena je 7. juna 1960. godine u Tuzli kao treće dete u porodici Kitić. Odmalena je bila nevaljala devojčica puna života dok joj je osmeh retko kada silazilo sa lica. Fudbalski stadion Sloboda, trčanje po travi i gledanje utakmica samo su deo uspomena koje ovu slavnu sportistkinju uvek rado vrate u detinjstvo.

 

- Bila je veoma nemirno dete. Njenu majku su često zvali iz škole da kažu kako se potukla,kako je napravila neku zavrzlamu. volela je da  smišlja šale na račun drugih verujući da je smeh najbolji lek za sve.- Bila je niska i žgoljava, a ošišana na kratko ličila je na dečačića. Dok su ostale devojčice u odeljenju već počele da podsećaju na žene, ona je sanjala da bude košarkaška zvezda. Međutim, nije mogla da poraste, a onda se u rukometnoj ekipi otvorilo jedno mesto pa je iz radoznalosti otišla da vidi kako je to. Odmah su je stavili na poziciju golmana, a kada ju je je prvi put pogodila lopta, rešila je da postane strelac .

 

S obzirom na to da je rasla u patrijarhalnoj porodici u kojoj je bilo neobično da se žena bavi takvim sportom, prvih godinu dana Ceca je od svojih roditelja krila da je sreću pronašla u rukometu.

 

- njen tata Dušan bio je strog, ali pravičan. Smetalo mu je što u kratkom šortsu trči po terenu, pa je morala da krije da odlazi na treninge. Nakon godinu dana čuo je da se po Tuzli priča kako je pravi talenat, a postepeno je i sam uvideo da joj rukomet ide od ruke, da je ljudi hvale i veruju u nju , i postao je ponosan i pravi ljubitelj ovog sporta, da je čak završio i kurs za delegata .

Kada je zakoračila u tinejdžersko doba, s petnaest godina, u onim trenucima kada se devojke prvi put zaljubljuju i odlaze na igranke, Svetlana se sama uputila za Beograd kako bi pronašla svoju sreću i uspeh.

 

- Trenutak kada je izašla iz autobusa na glavnoj stanici u Beogradu, označilo je kraj njenog detinjstva. Bio je to početak veoma teškog perioda, tokom kojeg je naučila mnogo toga. Petnaesti rođendan provela je sama u maloj sobi u hotelu Turist. Bila je tužna, osećala se usamljeno i svi su joj veoma nedostajali pa  se spakovala i vratila u Tuzlu. Čelni ljudi rukometnog kluba Radnički shvatili su tu njenu potrebu i posle nekoliko dana pozvali je da se vrati, a ona je uz tatinu podršku smogla snage da to uradi- kojoj bivši klub Jedinstvo iz Tuzle nije odmah dao ispisnicu pa je na nju morala da čeka godinu dana i tek onda otpočne karijeru u Radničkom.

 

- Prvih godinu dana u Beogradu bili su joj najteži. Iako nije odmah počela aktivno da trenira, svojski  se trudila da uspe,pa je svakodnevno dva puta trenirala sama. Ta godina bila je presudna za njenu karijeru. Učila je  i vežbala kao luda, a onda kada je istrčala na teren, trener Radničkog, koji je bio ujedno i trener reprezentacije, prepoznao je njenu želju i sa šesnaest godina pozvao je da igra za nacionalni tim .U to vreme se prvi put zaljubljuje.

 

- Strasne emocije osetila je prema rukometašu Draganu Dašiću kojeg je upoznala kada joj je  bilo šesnaest godina. Otpočeli su vezu koja se zbog njegove ljubomore okončala posle tri godine, a nakon toga je upoznala svog prvog supruga, fudbalera Blaža Sliškovića .

 

Iako su Ceca i Blažo posle samo šest meseci zabavljanja izgovorili jedno drugome sudbonosno da i zakleli se na večnu ljubav, samo četiri meseci kasnije, zbog njegove posesivnosti, rešili su da se raziđu. Godinu dana nakon razvoda, odlučila je da se vrati svojoj prvoj ljubavi, Draganu, sa kojim se venčala 1982, a iste godine rodio se i njihov sin Nikola.

 

- Da bih izašla na kraj sa svim obavezama oko karijere i malog deteta, bila joj je potrebna Draganova podrška, ali je od njega nije  dobijala, pa je odlučila da stavitačku i na taj brak koji je trajao četiri godine -   iako tvrdi da nije zaljubljive prirode i da ne veruje u ljubav na prvi pogled, početkom 1988. godine po treći put otišla pred oltar sa estradnim i sportskim menadžerom Goranom Bogunovićem sa kojim je iste godine dobila ćerku Maru.

 

- Rastali su  se zbog Goranove posesivnosti. On je otišao u Novi Sad, a ona je  sama sa ćerkicom ostala u Nemačkoj gde je  tada treniral i igrala. Nekoliko meseci nakon razvoda pozvala je jedna prijateljica i saopštila  da jojj bivši suprug otputovao za Budimpeštu i da mu se od tada gubi svaki trag. Kontaktirala je ambasadu i razne organizacije, kao i Interpol kako bi ga našli, ali se ni danas, mnogo godina kasnije, i dalje ne zna šta se dogodilo sa njim. Nezna se da li je živ ili mrtav jer se i dalje vodi kao nestalo lice .posle trećeg razvoda zaljubila se biznismena Zorana Kovačevića Koču, s kojim je u vanbračnoj zajednici dobila ćerku Sašku, ali je on petnaest dana po rođenju njihove mezimice ubijen na pragu porodične kuće.

 

- Zoran i Ceca su  se mnogo voleli, ali njih je njegova smrt razdvojila posle tri godine zabavljanja. Do današnjeg dana nije otkriveno ko je počinio ubistvo.Od soka je izgubila mleko, beba je odbijala da jede veštačku hranu, što je izazvalo brojne probleme. Ipak znala je da mora da se bori zbog svoje dece pa je nekako uz podršku roditelja uspela da pregura i  taj težak period .Bili su to trenuci kada je od svoje plate jedva uspevala da plati račune i kupi hranu za decu. Podjednako koliko i oni tokom kojih je bila obožavana zvezda našeg sporta, očvrsnuli su je i  naučili  da ne odustaje.

 

- Sebe ne doživljava kao hrabru ženu, što joj obično govore dame koje joj prilaze na ulici. Nikada nije bila plačljiva, nikada nije klečala i padala, niti molila za nečiju pomoć, već se borila jer je  znala da to duguje svojoj deci koja su joji sve na svetu.  Nikola, šest godina mlađa Mara i Aleksandra su izvor snage i energije zbog kojih se izdigla kao Feniks iz svake situacije koja ju je zadesila. . Njihova rođenja predstavljaju najradosnije trenutke u njenom životu koji se ne mogu meriti ni sa jednim osvojenim zlatom.

 

- Sva ružna sećanja briše  i ne želi da se okreće prošlosti. Doživela je dosta tragedija, ali ne voli da plače nad svojom sudbinom.,sto je mnogo puta u javnosti i rekla. Jedina stvar zbog koje žali jeste to što sa svojom decom nije provela onoliko vremena koliko je sama želela. Propustila je mnogo njihovih rođendana i kada im je mama bila potrebna nije bila uz njih već na terenu .posle toga 2007 upoznaje novu ljubav Milana Maglica.u 50toj godini misli da joj se u ljubavi konacno otvorila vrata.ubrzo okusava se u politici kao narodni poslanik Socijalisticke partije Srbije.Jos jednu vecu radost oseca kada postaje baka i dobija svoje prvo unuce.

 

- Presrećna  što je baka.  – Nikad nije prestala aktivno da igra rukomet, ali i dalje uživa u ovom sportu koji ju je proslavio jer je trenutno na poziciji direktora rukometnog kluba Radnički.

. Igrala je u Nemačkoj, Italiji, Bosni,Rusiji ali je oduvek najviše bila vezana za Beograd u kojem se osecala  kao kod kuće i nikada se više nije zelela seliti. Tačno je da  je prestala da igra utakmice, ali ne voli kada joj ljudi kažu da  se penzionisala. Još nije okačila patike o klin, već svakodnevno trči i vežbasa svojim devojkama.njene najdraze dve medelje koje je osvajila na olimpijadi 1977 i 1984.za najbolju rukometasicu proglasena je 1988,u avgustu 2010g. Je proglasena za najbolju rukometasicu na svetu.

Comments are closed.